“Ježeva kućica” Branka Ćopića jedna je od najljepših priča u stihu za male i velike, koja je oplemenila mnoge naraštaje univerzalnom porukom o ljubavi prema vlastitom domu. Kao slikovnica nastala je davne 1957. godine kad je akademski slikar Vilko Gliha Selan svojim viđenjem smjeloga Ježurke Ježića legendarnoj basni u stihovima Branka Ćopića udahnuo novi život i učinio je apsolutnim dječjim književnim klasikom
Maestralna likovna nadgradnja prekrasne Ćopićeve priče kroz desetljeća je rezultirala velikim uspjehom “Ježeve kućice” u izdanju nakladničke kuće Naša djeca, postavši najpopularnijom i najdugovječnijom slikovnicom u Hrvatskoj, pa i šire. A ovogodišnje, najnovije izdanje “Ježeve kućice” pojavljuje se uz atraktivan dodatak – sadrži DVD s nagrađivanim animiranim filmom redateljice Eve Cvijanović izrađen u tehnici stop animacije. Narator je na hrvatskom jeziku Rade Šerbedžija (uz dodatnu mogućnost odabira naracije na engleskom ili francuskom) a glazbu potpisuje Darko Rundek. O kvaliteti filma govori podatak da je prikazivan na više od 100 festivala i osvojio više od 30 nagrada i priznanja (Međunarodni filmski festival u Berlinu, Animafest Zagreb, Međunarodni festival animiranog filma u Annecyju…).
Branko Ćopić (1915. – 1984.) svojim se specifičnim humorom izdvajao od drugih dječjih pisaca svojega doba, a živom je maštom mališanima nastojao prikazati životne vrijednosti na razumljiv način. “Ježeva kućica” nosi jednostavnu i jasnu pouku kako se treba voljeti i čuvati vlastiti dom. Ježurka Ježić bori se za sebe i svoje stavove – čak i kada mu se drugi likovi izruguju, on je i dalje nepokolebljiv u obrani svojega doma.
Zbog zanimljive i dinamične priče, “Ježeva kućica” spada u djela koja ostaju upamćena tijekom cijeloga života, a Ćopićevi se stihovi često citiraju i lako prepoznaju.
Poruka “Ježeve kućice”, iako uvijek aktualna, u ova naša vremena postaje još aktualnija i bliskija, a Ježurka Ježić promiče se u junaka koji putuje kroz vrijeme kako bi nas podsjetio na vrijednosti koje smo danas skloni zaboraviti. Jer, kakav god njegov dom bio i što god o njemu drugi mislili – Ježurkin je dom njegov prostor slobode (Kućico draga, slobodo moja!), mjesto gdje je on svoj na svome, bez brige i straha, i ne prodaje se za gnjile kruške, ni satić meda ili janje, kao ni za pola ručka – kako bi to olako učinile životinje iz Ježurkine priče.
Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!